Nenad



Dragan Đurđević


U prvoj klupi do katedre, sa mnom je sedeo moj najbolji drug Nenad. Kada su nas prvi put uveli u učionicu, nas dvoje smo se držali za ruke. Poznavali smo i drugu decu, ali smo se držali jedno drugog, rešeni da ostanemo nerazdvojni. Učiteljica je čitala imena, praveći privremeni raspored sedenja. Rekla je da će nas smeštati u klupe po visini, dok nas ne upozna,a da će kasnije doći do eventualnih promena.
Kada je izgovorila moje ime i pogledala u pravcu iz kog se čulo “ja sam”, učinilo mi se da  sam najednom porasla ,ispunila sav prostor u učionici i bila viša od sve druge dece.
“Ti ćeš sesti u prvu klupu do katedre. Tako si malena”, blago mi se obratila.
“Učiteljice, Nenad mora da sedi pored mene. Mi smo najbolji drugovi. Ja mu nosim torbu”,  počela sam da pregovaram  hrabro. Učiteljica ga je pogledala, nasmešila mu se i rekla:
“Ti jesi malo niži od svoje drugarice, ali kako devojčica, pa još najbolja drugarica, da ti nosi đačku torbu? Trebalo bi da poneseš i njenu, kada ste već nerazdvojni drugovi”,  počela je sa prvom lekcijom iz životnog ponašanja. A onda se Nenad okrenuo i ja sam primetila preneražen učiteljicin pogled.
Nenad i ja smo se postideli. Oborenog pogleda,  zurili smo u vrhove novih cipelica,a onda se on odvažio i iz moje ruke uzeo svoju đačku torbu.Rukom je pokazala i rekla:
“Karolina i Nenad su najniži u razredu, pa će  sedeti zajedno u prvoj klupi, ispred mene.”
Bila sam joj zahvalna što tog trenutka nije pred svima rekla da je shvatila da zbog deformiteta torza, narodski rečeno, grbe na leđima, Nenad nije mogao, kao ostala deca,  nositi đačku torbu.
Smestili smo se u klupu i pogledali zaverenički.  Nisam želela da se oseća nemoćno, ali sam iz njegove torbe izvukla jastučić. Primetila sam da se zarumeneo, nevoljno ustajući sa stolice, na koju se tek smestio. Sa jastukom je bilo bolje. Mogao je da osloni ruke na klupu i da ga učiteljica bolje vidi.
Na negovom malom bledom licu i u plavim očima, bilo je  odlučnosti i čvrstine odrasle osobe. Nije budio sažaljenje. Kad su ga upoznala, deca su u njemu ubrzo prepoznavala vođu.

Dragan Đurđević

Nenad i ja nismo pohađali predškolsku nastavu. Čitanje, pisanje i računanje naučili smo sami, igrajući se ispod trpezarijskog stola u njegovom i mom domu. Na stolicama se nikada nismo osećali udobno. Ispod stola bismo prostirali staro ćebe i zavlačili se u našu zamišljenu kolibu, čitajući i učeći potrbuške.Nenad je imao odraslog brata koji je radio na VMA, a ja sam bila jedinica
On je smatrao da je moje ime suviše ozbiljno i dugačkoza jednu  sićušnu devojčicu,pa me je prozvao Kina. Kako je obožavao boks i sanjao da će jednom biti bokser, prozvali smo ga Beneš, po poznatom sportisti.
Brzo smo se usaglasili oko školskih zadataka; on je rešavao i objašnjavao matematiku, a ja sam čitala priče i pesmice, koje bismo zajedno ponavljali i učili napamet.
Nenad koji je izgledao krhko, uvek mi je ulivao sigurnost i snagu. Iako sam na početku prvog razreda nosila njegovu đačku torbu, čvršća karika u našem dvojcu bio je on. Snaga deteta se ne meri teretom koji može da ponese, već  umećem da zaboravi na prepreke i nedostatke  i  bezbrižno uživa u svom detinjstvu.
Na to što je Nenad imao izraslinu na leđima, deca, a naročito ja, nismo obraćali pažnju. On nas je podsticao na igru, najbolje je vozio biciklu, verao se uz stabla  i niko nije mogao da brže trči od njega.
Živeli smo u istoj zgradi, na dva različita ulaza. Omiljene komšije,stariji bračni par, Gile i Dada, imali su odrasle kćeri, pa smo im Nenad i ja bili ljubimci i stalni gosti.
Gile je bio nadzornik u Kazneno-popravnom domu u Nišu, a Dada, domaćica. Strpljiva i puna razumevanja za naše  druženje.
Osim svoje ljubavi, komšinica nam je dala prostor ispod svog stola u dnevnoj sobi. Razmakla bi stolice, a sto prekrivala velikim ćebetom. Zatim bi u našu improvizovanu kolibu  unosila stonu lampu, igru Čoveče ne ljuti se i slatkiše. Povremeno bi provirivala i dodavala jabuku izrezanu na kriške, oljuštenu pomorandžu, čokoladu izlomljenu na kockice, pitu, palačinke.
Onaj razočarani dečiji uzvik “Ho!” usledio je svaki put kad bi Nenadova ili moja majka prekinule našu igru, kucajući na komšinicina vrata.
“Vas dvoje ste se preselili kod žene. Više jedete u Dadinoj kući nego u svojoj. Počeću ovde da donosim namirnice. Polazite na večeru!”, izvinjavala se moja mama, grdeći nas.
“Jeli smo kod Dade. Nismo gladni. Pusti nas još malo!”

Dragan Đurđević

Kada bi me odvukla kući, imala sam razonodu koju mi nisu mogli oduzeti kada bi mi ugasili svetlo i poželeli laku noć. Knjiga mi je bila pod jastukom, a iz skrovišta  sam vadila baterijsku lampu koju sam iskamčila od babe.
“Šta će tebi, dijete, lampa, za Božiji atar?!”, čudila se moja baka.
“Za čitanje. Nemoj da me izdaš, baba,molim te.”
“Prokukala, oćoravićeš, posle te niko neće hteti. Nosićeš naočare kao neka starica. Nemoj, ljubim te, da čitaš.”
U drugom polugođu drugog razreda, u Nenadovoj kući počele su priče o operaciji. Nisam shvatala o kome se radilo, jer niko  od njih nije bio bolestan.
“Ko to treba da ide na operaciju, Beneš? “ pitala sam ga jednog dana dok smo pisali domaći iz matematike.
“Pa, ja”, odgovorio je jednostavno.
“Ti? A zašto? Šta te boli?”
“Ne boli me ništa. Hoće da mi operišu grbu. Da budem normalan. To žele tata i brat.”
“Meni tvoja grba ne smeta. Ti si normalan.”
“Oni kažu, ti lekari, tata i brat, da će mi biti bolje bez nje.”
“Da li se bojiš?”, pitala sam ga zabrinuto.
“Ma,ne. Pa biću bokser, znaš? Gde si videla boksera da ima grbu.”
Jednog prvog aprila, otišla sam u školu sama. Sretala su me druga deca pitajući za Nenada. Usiljeno sam se osmehivala i ponosno odgovarala da je danas taj dan. Ušla sam u učionicu, sela pored jastuka i zaplakala. Učiteljica mi je prišla, nežno me zagrlila, poljubila u kosu i obratila se razredu:

Dragan Đurđević

“Deco, naš dragi Nenad neće dolaziti neko vreme u školu zbog zdravstvenih razloga. Danas će vaš drug biti operisan. Ne brinite. Uskoro će se vratiti u razred.”
Oh, kako mi je bilo potrebno i njeno obećanje da će se Beneš vratiti uskoro u prvu klupu,u drugom redu do katedre, ispred učiteljice, pored mene. Već mi je nedostajao.
Vraćala sam se bezvoljno iz škole. Učiteljica je najavila pismeni zadatak iz matematike. Nisam mogla da vežbam bez Nenada.
Na parkingu, ispred zgrade, odjednom se našlo mnoštvo automobila. Iz njih su izlazili ljudi smrknutih i uplakanih lica. Neke starije žene su nešto pevale, gušeći se u suzama.
“Mama, šta je ovim ljudima? Kod koga su došli?”, pitala sam majku srevši je ispred ulaza.
“Hajdemo unutra. Sigurno si gladna”, izbegla je odgovor.
Sačekala je da završim obrok, a onda me je kao bebu uzela na krilo, pomilovala po kosi i počela da objašnjava:
“Znaš. dušo, nekad se desi da ljudi ili deca koje jako voliš, odu od tebe.”
“Koji ljudi?”
Nisam čula da je neko u poslednje vreme otišao od nas.
“Tvoj Beneš. Sada je na nekom boljem mestu, ali  će te uvek voleti i paziti na tebe.”
“Koje lepo mesto? Beograd? Ostaće tamo?”, naivno sam pitala.
“Ne. Bog ga je uzeo sebi, kao anđela.”
“Misliš umro je? Zauvek? To mi kažeš mama? Neću ga nikad više videti?”
Izletela sam na prozor i napolju ugledala ljude lica tužnihi izobličenih od bola. Ženu u crnini, koju su pridržavali  dok je presamićena ridala:
“Sine moj!”
Strčala sam niz stepenište i obesila se nesrećnoj ženi oko vrata.
“Sine, moj lepi, šta da kažem tvojoj Kini “, kukala je jadna Nenadova majka.
“Zašto su ga operisali?  Zašto kad je bio normalan?”, vrištala sam.
Neko me je uzeo u naručje i teškom mukom odvojio od Nenadove mame. Pokušala sam da se otmem iz tih ruku. Plakala sam ceo dan. I celu noć. I danas, ponekad, pomislim da nikada nisam prestala da plačem za Nenadom.

Dragan Đurđević

Majka me je obukla svečano za njegov poslednji ispraćaj, a onda se čulo zvono na ulaznim vratima. Bila je to naša učiteljica Mirjana.
“Kako si, dušo? Došla sam da se nešto dogovorim sa tvojom mamom. Poslušaćete me?”
Mehanički sam klimnula glavom. Kako obožavanoj učiteljici reći da je neću poslušati.
“Gospođo, ceo razred će doći na sahranu. Mislim da bi Karolina  trebalo da ostane kod kuće.”
Mama se nemo složila sa učiteljicom, a ja sam se pobunila.
“Ali on je moj najbolji drug! Zašto meni niko nije izjavio saučešće? Ja sam ga od svih najviše volela!”
Svi su sem moje majke i mene otišli na sahranu. Kroz prozor sam odgledala pogrebnu povorku, na čelu sa celim II-4 razredom. Ne baš celim.
Ni moje srce više nije bilo celo. Otkinuo se dobar deo njega tog dana.
Ni danas ne znam gde tačno počiva Beneš.Nikad nisam otišla na njegov grob.  Vidim ga među zvezdama, kroz granje  prelomljenim sunčevim zracima. U dečijoj graji.
Matematiku zaista nisam mogla vežbati sama. Knjige sam čitala. Ponekad na glas, za njega. Pravila sam se da je tu. Da čuje nešto lepo. Nešto smešno.
Učiteljica je imala razumevanja za mene. Nije insistirala na matematici, ali me je zatrpavala poezijom i prozom. U svetu knjiga, nikad nisam prestala da ga tražim. Obećala sam sebi, da ću jednom ispričati priču o dečaku, koji bi, da su ga pustili, mogao postati bokser sa nesavršenim telom.  I ko zna šta još.

Коментари

  1. Nemoj to više da mi radiš.U rano jutro, meni rano jutro, ja nisam spremna za ovakve priče. Lakše mi je kada se isplačem kasno uveče. Prelepa priča, Kino.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Oprosti mi draga moja što sam te rastužila. Ostalo je to u meni, pa sam morala da podelim sa vama. Sad mi je malo lakše. Hvala ti Negić. Za sve...

      Избриши

Постави коментар

Популарни постови