Nema ko ni da se ženi, ni udaje - prvi deo

by Dragan Đurđević

Ugledala ga je kako se užurbano, blago zadignute mantije uspinje uz brdo, idući ka njenoj kući.
Kata postavi šaku iznad očiju, zaklonivši se od sunca. Pop, usred podneva dolazi na njeno imanje, a koliko ona zna, još nije vreme da sveti vodicu.
 Kojim dobrom?”  upita  zabrinuto.
 “Dobrom je dobra moja  Kato. Pomaže Bog!”pozdravi je pop.
“Bog ti pomogao oče Živojine. Samo nek je dobrom!”
Ponudi mu da sedne u hladu, iznese šećer u kocke i  vodu i odmah pristavi kafu.
“Može li čašica mučenice oče Živojine?”
“Može, al’ samo po jedna. Velika je žega”, reče i sruči  čašicu u sasušeno grlo.                                             
“More,  daj da ti naspem još jednu.”
“Da ne bude mnogo? Daj još tu jednu i dosta!”
“Nego, otkud ti  u ovo doba? Šta se desilo? Samo da znaš,  muž mi nije kod kuće.”
More, ne treba mi on! Znam ja ko je gazda u ovoj kući. Tebi sam došao!”
“ Sačuvaj Bože šta to govoriš. Priča se po selu? Moj muž je gazda u ovoj kući! “ uzviknu ljutito Kata.
“Ja, ja, on je, šalim se. Nego, velim jako , Kata odavno prilog seoskoj crkvi nije dala,  pa sam doš’o  da te pitam kojem se ti Bogu moliš?” reče pop uz lukavi smešak.
“ Jedinom Bogu , Ocu, Svedržitelju, Tvorcu Neba i zemlje... Onom istom kojem ti valjda časno služiš?” odgovori mudra Kata ljutito.
“Oprosti na šali. Živi smo ljudi. Valja se malo našaliti u ova teška  vremena,”  reče otac Živojin kad vide da je preterao.
“ Hajde ti pa se sa tvojom popadijom  šali. Ti dobro znaš da u ovoj kući niko ne radi. Ja para nemam oče Živojine!”
“Šta se odma' ljutiš... Znaš šta sam imao na umu?  Japija nam treba za stolove i klupe za crkveno dvorište. Ti imaš lepe lipove japije koliko me sećanje služi... pa sam mislio daćeš kao prilog", diplomatski započe sveštenik.
“Toga imam, Bogu 'fala. Daću. Neka bude u pomen pokojnoj svekrvi, nek joj je laka zemlja.”
“Pomenuću  i u molitvi za zdravlje sve tvoje. E, svaka čast. Prava si hrišćanka!”
“Eto, toliko mogu. Gledaj da nadješ dobrog majstora, jer je građa kao sunce “, pohvali se Kata.
“E, dobro. Pozdravio bih te sada. Pozdravi muža i sina. Hvala ti. Poslaću nekog po japiju.”
“ Nemoj džaba oče Živojine! Javićemo kad bude spremna. “
“ Pozvaću telefonom. Ajd’ u zdravlju Kato, moje zlato”, pozdravi je Živojin cereći se.
“ Pii vrat slomio “, reče u sebi. “U zdravlju! Drž’ se hlada, upeklo je” , otpozdravi.


by Dragan Đurđević

Pop tek što zamače za zabranom, Kata poče psovati:
“Vidi ti đavola šta je on znao! Kome se ja Bogu molim. Kome Bogu ti služiš vazda’ pijan i zlovoljan. Žena mu više kod dece u gradu,  unuke čuva samo da njega ne gleda. Sve go lopov i pijandura. On mene pita ko da ja neću crkvi dati. Japiju. Jebala ga japija. “
Kata je u radu smirivala nervozu izazvanu popovom posetom. Radila je kao de je gone. Kad je namirila krave  i ovce, pred sam mrak, pođe  kod prve komšinice Mare, nestrpljiva da joj ispriča današnji događaj i sazna ima li kakvih abrova po selu. Zgrabi paklu cigareta i upaljač.  Već joj pri samoj pomisli, kafa  zamirisa u vazduhu. Voli ona da sa svojom Marom razmeni mišljenje,  pretrese novosti, razglaba o važnim temama. Mara je u selu  poput kmeta. Njen pokojni muž je bio mudra glava, pa je ostalo da se i ona  pita. Ono što je vladika u crkvi, to je bio Marin pokojni  Boža u selu i okolini.
Kata ne dolazi kao drugi ljudi. Nikad ne znaš kada i sa koje strane može da bane, uz galamu i psovke, tražeći kafu ili noseći nekakve ponude. Nepoznatom čoveku se  može učiniti kao seoska luda ili strašilo koje hoda.Sa nemarno povezanom maramom na glavi, prosedom kosom, izboranim licem , sa cigaretom u zubima, kreštavim glasom, onako visoka, mršava , odaje utisak, najblaže rečeno,  čudne žene. Na njoj su obično jakna, prsluk, najmanjre dva džempera, široke muške pantalone i gumene čizme.  Razgovara kao da se svađa i nikada se na zadržava dugo po komšiluku. Odlazi kao što dođe. Naglo i iznenada. Sa vrata počinje da pripoveda Mari o današnjoj poseti oca Živojina.
“Šta se čudiš Kato!? Danas svi nešto traže bez stida i srama. Lopovi prozivaju pošten narod. Neradnici vladaju i komanduju. Šta ćeš? Sreća da smo svoje na svome. Jebo ja sve njih. Nikom ne polažem račune. Kad imam daću, kad nemam šta ću?”
“O sveta Trojice!” uzviknu Kata.
 “ I sveštenik Savo je ko i otac mu  Živojin . Sećaš li se prošlog leta kad ti banu on kod mene u pola deset uveče!? Ja sam se oduzela od života kad sam ga ugledala. Pitam ga, otkud  ti  oče Savo u ovo doba, šta se desilo? A on mrtav ‘ladan kaže: “
“Došao sam da svetim vodicu.”
“Ko je  do sad svetio vodicu u pola deset uveče? Pa što ne dođe za dana?”
“Znaš kak'a je žega danas bila, nisam mogao.”
“Ja kopala ceo dan! A šta bi da je bilo opelo ?”
“ Nema vas većih baksuza od tebe i od pokojnog Bože!  Bog vam tako dao! Da je bilo opelo  došo’ bi, al’ nije bilo i šta’š sad.  Ko zna gde će me posao odvući  sutra,  pa  k'o velim, kad sam u blizini da ti svetim vodicu. Bog ne gleda u sat!” reče sveštenik služeći se napadom da bi odobrovoljio i još više zbunio nepoverljivu Katu.
“ Ne znam ja da li Bog gleda u sat ili u Sunce jarko , al’ znam da crkva i sveštenici  gledaju i u sat i kalendar! Sećaš se Maro?”

by Dragan Đurđević

“ Ma pusti popa Savu nego, dal’ si čula da  Gliša pravi svadbu sinu? Zvao celo selo”,  prekide Mara Katu svežom temom za razgovor.
“Znam. Kupuje od mene jaganjce. Kaže , stodvadeset kila jagnjetine i  stopedeset kila svinjetine da mu je dosta za petsto duša. Da je tolko dovoljno.”
“ Dal’ zajedničku prave? “ upita je Mara kada je shvatila da je Kata bolje informisana.
“Aha u „Vajatu“. Ne znam ja ni gde je to.”
“ Hoćeš ići?”
“ Neću Boga mi!” bila je izričita usvom stavu.
“Što?” u neverici će Mara.
“ Kako što?  Pa nisam spazmala! Ja sam šest puta Glišinima  išla od kad sam došla “, objasni  ljutitio.
“Dobro Kato, šta ćeš, ima ih.”
“Ja nisam obavljala ništa. Neću Maro. Išla Milanovom sinu na punoletstvo, išla kad je pošao u vojsku, išla Miri na babine, išla Perinima na punoletstvo, išla kad su pošli u vojsku, pa Aci na svadbu. Nemoj zajebavati!”
“ Moraš ići Kato.  Ide celo selo ti da ne ideš. Nema šanse!  Jesi išla? Jesi ručala, jesi bila ugoštena? I sad ’oćeš da ti neko plati.” raspali Mara po Kati.
“Nema da mi plati. Neću. Eno ti mog  Draga pa idi “, tvrdoglavo je nastavila da se nećka , mada su obe žene bile sigurne da će dobra Kata i po sedmi put ići Glišinima na veselje.

Nisu joj oni krivi što  je njen sin na pragu  četrdesete, a  neoženjen . I Kata bi obavljala  svadbu i krštenje i punoletstvo. Sve po redu.

 Da ga nije zadesila nesreća i  ona bi se kao majka  obradovala . Iako je prošlo osmnaest godina od te sudbonosne noći, nije prestala da se nada da će dočekati unuke. Barem jednog. Da se ne zatre  kućni prag i ne ugasi ognjište.

by Dragan Đurđević


  nastaviće se......

Коментари

Постави коментар

Популарни постови